Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja.

Predrag Matvejevic

Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja. Ne govori se samo o onima koji pušu u okolici, nego i drugdje, nadaleko. Stanovnici ih dočekuju na razne načine, prepoznaju ih i slute, nagovješćuju, tumače, spore se oko njih. Poznaju - ili vjeruju da poznaju - ne samo njihovu narav i ćudi, smjer ili snagu, nego i težinu im, čak i zapreminu, prepoznaju njihovu huku, miris, dodir, “boju i same oblike” (prenosim riječi i rečenice koje je maločas izgovorio Zane). Kolika je doista težina vjetra i kakva mu je zapremina, što je njegova snaga i u čemu je praznina, miriše li i koje je boje, zašto huči ili ječi, kako dodiruje okolne predmete i čime to čini - o tome svjedoče pamćenja i ispovijedi. Od toga ponekad i nastaju priče.

Ima li i vjetar sjenu ? - jedni postavljaju takva pitanja, drugi ih smatraju neumjesnima. Oblike vjetra odaju povijene grane masline i bora, polegli buseni i trsovi, povaljano šiblje i trska - u njima su njegovi otisci : igre, figure, bjesovi. Svemu što mu se nađe na putu vjetar oduzima ili pridaje neke vlastite boje - boje vjetra koje se ne naziru prostim okom. Pokupi i raznese sjeme i cvat brnistre, rute i ruzmarina, oduzme ili preda okolici mirise kadulje, sljeza, lavande i svega što zatekne unaokolo, na kopnu ili površini mora, u samoj Laguni. Zemlja i pijesak se pod njegovim naletom povuku i ogole, stijene i zidovi se udube i ogule. Burama i tramontanama nisu odoljele ni prošlost ni povijest Venecije.

Predrag Matvejević,  Druga Venecija, VBZ 2004