Bilo je to u Veneciji, u jesen ...

Venice by Edward Steichen, 1913

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime  koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje.

Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Rajner Marija Rilke, Zapisi Maltea Lauridsa Brigea, Nolit 1996

The Closerie des Lilas

Closerie des Lilas

The Closerie des Lilas was the nearest good café  when we lived in the flat over the sawmill at 113 rue Notre-Dame-des-Champs, and it was one of the best cafes in Paris. I t was warm inside in the winter, and in the spring and fall it was very fine outside with the tables under the shade of the trees on the side wherethe statue of Marshal Ney was, and the square, regular tables under the big awnings along the boulevard. Two of the waiters were our good friends. 

People from the Dome and the Rotonde never came to the Lilas. In those days many people went to the cafes at the corner of the Boulevard Montparnasse and the Boulevard Raspail to be seen publicly and in a way such places anticipated the columnists as the daily substitutes for immortality.

The Closerie des Lilas had once been a cafe where poets met more or less regularly and the last principal poet had been Paul Fort whom I had never read. But the only poet I ever saw there was Blaise Cendrars, with his broken boxer's face and his pinned-up empty sleeve, rolling a cigarette with his one good hand. He was a good companion until he drank too much and, at that time, when he was lying, he was moreinteresting than many men telling a story truly. But he was the only poet who came to the Lilas then and I only saw him there once. Most of the clients were elderly bearded men in well-worn clothes who came with their wives or their mistresses and wore or did not wear thin red Legion of Honour ribbons in their lapels. We thought of them all hopefully as scientists o r savants and they sat almost as long over an aperitif as the men in shabbier clothes who sat with their wives or mistresses over a cafe creme and wore the purple ribbon of the Palms of the Academy, which had nothing to do with the French Academy, and meant, we thought, that they were professors or instructors.

These people made it a comfortable cafe since they were all interested in each other and in their drinks or coffees, or infusions, and in the papers and periodicals which were fastened to rods, and no one was on exhibition.

*The Closerie des Lilas still exists on the same address, 171 Bld du Montparnasse in Paris.

Earnest Hemingway, A Moveable Feast

Ponekad prolazim pored malih radnji, recimo u rue de Seine.

Eugène Atget - Coin rue de Seine, 1924

Ponekad prolazim pored malih radnji, recimo u rue de Seine. Trgovci starim stvarima ili mali knjižarski antikvari i prodavci bakroreza, prepunjenih izloga. Niko nikad ne ulazi kod njih, oni očigledno ne prave poslove. Ali kad čovek pogleda unutra, vidi ih kako sede, sede i čitaju, bezbrižni; ne brinu se za sutra, ne strahuju za uspeh, imaju psa koji sedi pred njima, dobro raspoložen, ili mačku, koja tišinu čini još većom idući duž nizova knjiga i prevlačeći dlakom preko njih, kao da briše imena sa hrptova.

Ah, kad bi to bilo dovoljno : želeo bih ponekad da kupim takav prepun izlog i da sa psom sednem iza njega na dvadeset godina.

Rajner Marija Rilke, Zapisi Maltea Lauridsa Brigea, Nolit 1996

Pisaću, vrlo kratko, o pozorištima.

Meri Kasat, Lidija u pozorištu, 1879

Pisaću, vrlo kratko, o pozorištima. U njima vrvi svet, i gleda toalete. Na galerijama se ljubi. Uostalom, u tome ima tradicija. Visoko gore, sad smešne, još postoje one lože, sa rešetkama, iza kojih se, nekad, činilo sve, i večeralo, gledajući komedije, koje nisu bile bludnije od života. Sad se to retko dešava. Inače, sve ovo ljubakanje po tramvajima, i pod zemljom, i na ulici, dosta je ljupko. Nije to neobuzdanost. To je prosto ovdašnji, razvijen osećaj za reprezentacijom. 

Ni umetnost nije više opasna. Ko ima talenta piše lepo i pametno ljubavne drame. Ona, on, i muž. Ponegde je umešano jedno lovačko odelo, ili ma šta što publika voli; iza zavese svira violina, a pri kraju, pod starost, sve se žene smire. Nijedan pesnik ne jauče. To čine još samo Sloveni. Ovde ljudi davno znaju da to nema smisla. 

Između činova, na zavesi, javljaju rezultate trka, i, ako se negde sudario voz, koliko je mrtvih. Posle, reklamu lepog boksera Karpantijea, koji je fabrikant posuđa. Posle se komad nastavlja. A posle, svi večeraju javno i poštuju sebe.

Uostalom, ovaj patos, to je zao uticaj Tolstoja na mene, koji je mrzeo kulturu, voleo seljake, išao bos, i jahao skupe konje. 

Luvr ima lepu zbirku grčkih ćupa. Na tim kraterima, kao trag vina, još se rumeni sve pijanstvo bogova, žena, i golih mladića. Njin barok, Versalj; njin rokoko, Trijanon – znali su šta je antička umetnost.  Tek naduveno slikarstvo revolucije zaboravlja. Sad imaju vrlo dobre prevode Heraklita, znaju Platona bolje nego iko, čitaju, u tim odlomcima, svu tamu, bol, i uznemirenost čovečanstva na jonskim obalama; pa ipak igraju Grke gimnazijski.

I ovde, nigde pojma o onoj užasnoj usamljenosti Korneja, nigde njegov krik „moi, moi“, nego je sve zlato, oklop i deklamacija, na kojoj se uče advokati.

Miloš Crnjanski, Putopisi

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili.

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili. Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele. Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrtlog zvezda. Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju. U njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo ironija kamena u noći. Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao. Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Mađarsku, i zaboravlja da spusti ruku. Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalemegdana u hotel „Krunu“, a nikako da uđe. Da, da, ja „futurista“ imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel. Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju. Kiša sipa, sitna, beskrajna - no to ne treba nikog da uznemiruje. Eno Madlen, posuta helenskom limunadom, stoji, sva crna, u noći – seća se izginulih vojnika Velike armije za koje je zidana, i misli na otmene svadbe koje su, u njoj, češće nego otmena krštenja. Dva velika, zažarena oka Orleanske stanice gledaju mirno u Senu. Da, samo sam ja patetičan, noći je svejedno.

Pobesneli konji spomenika na Gran Paleu hoće da skoče dole. Poda mnom, duboko, u zemlji, ispod Sene, jure vozovi, a kraj mene prolaze zagrljeni parovi, i protrčavaju mačke. U Carigradu vole pse, ovde mačke. Ljubav je večna, beskrajna, i opšta. Svi su parovi jednaki, i sve mačke crne. Neka vas ne vređa sve ovo. U Čikagu ima jedan pesnik, optimista, on peva i slavi velike gradove, ogroman život, i večno, zaljubljeno čovečanstvo. Ja, mada sam civilizovan, kao i ostali naši književnici, i ne bih prevrnuo čašu na dvorskom ručku, ipak, gledam ove mokre, ogromne konture sa mnogo manje divljenja.

Potomak pastira, sa malo razumljive afektacije, znam da su plavi zidovi nebesa ogromniji; vidim zvezdane površine reka, šuma i gora, i osećam da ću jednom, teškim korakom, hodati po njima, davno zaboravivši sve ovo. Oprostite što teško prelazim na stvar. Sve te zamršene misli jure po glavi, iz kineskih pesama, iz knjiga o gotici. Ta vi znate da nema Srbina koji može zamisliti da neko i kod nas može šta zamisliti. U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarećeva  Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško. Zar ne ?

Ipak, ja sam ovde, umoran i prokisao, samo zato da vam javim da se, već jednom, opet setite večnosti.
U ogromnim ovim vrtovima i širinama, pod granjem mokrim, koje znam da je počelo da pupi, ovde gde je Pariz najlepši, zastajem da vam javim – pre nego što vam počnem pisati o parlamentima, Evropi, izložbama, Srbima na Sen Mišelu – da zaboravite već jednom sve, da se opet jednom, bezbrižni, setite večnosti. Stojim visoko. Dubina mosta d'Jena, koja se beli i sjaji od kiše, i prolazi ispod čudovišta Ajfelova, odvodi u beskraj. Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro, kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notrdamom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. Oni javljaju da dolazi proleće.

Miloš Crnjanski, Putopisi

U vrtu palace, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa.

Pegi Gugenhajm na krovu svoje palate u Veneciji 

U vrtu palače, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa. Tu ih je pokopala njihova gospodarica. Voljela ih je i žalila je za njima. Na granitnoj ploči uklesana su njihova imena i nadimci, datumi rođenja i smrti. Nepoznat netko ostavlja tu ruže i uklanja ih kad počnu venuti. Muzej je javni, groblje privatno. Mnogi prođu pored njega a da ga i ne primijete. Nisam uspio otkriti gdje Venecijanci pokapaju svoje ljubimce i da li to uopće čine. U Starom Lazaretu, na mjestu gdje je nekoć bila crkvica Svete Marije Nazarećanke, utočište je pasa lutalica, izgubljenih ili napuštenih, ali nema im grobova ni nadgrobnih ploča. Vlasnica Palače Guggenheim, tvrdila je da "za stanovnike ovoga grada sprovodi bez suza nisu pravi sprovodi". Došla je iz daleka. Pokopana je na groblju podalje od palače u kojoj je živjela sa svojim psima, koji su joj bili odani.

Moć, osvajanje i vlast, blago, trgovina i raskoš stvarali su pojednostavljenu sliku Venecije, suviše realističnu i praktičnu. Njezina druga strana, praznovjerna i nerazumna, ostaje obično nepoznata. Malo tko zna za mletačke okultiste, spiritiste, gatalice, poklonike bijele i crne magije, šarlatane. Oni su se ponekad krili i od same Venecije. Zaboravljamo velike spletkare, kockare, hohštaplere, špekulante, varalice, trbuhozborce. Tko se još sjeća "blažene" kontese Tagliapietre koja je prelazila s jedne strane Velikoga kanala na drugu hodajući po vodi poput Krista. Ovdje je praznovjerje često jače od vjere. Nekoć je bilo u Laguni mnogo vračara, nadahnutih i poticajnih, malo ih je ostalo. Casanova je u svojim Memoarima ostavio zapis o tome kako ga je jedna od njih izliječila od nezaustavljiva krvarenja. Zatvorila ga je najpre u železni kovčeg po kojom je dugo i jako lupala; zatim mu je, kad je napokon zaspao, privela u snu "divnu ženu pod krinolinom, otmjenu, s krunom na glavi na kojoj je blistalo drago kamenje poput iskrica; blaga i veličanstvena izgleda, uputila se laganim hodom prema mome krevetu i sjela uza me." Budući je zavodnik tada imao osam godina.

Sve su te ličnosti pridonosile blagostanju i ugledu Venecije. Povijest im nije dala mjesto koje zaslužuju, prepustila ih je "maloj povijesti."

Predrag Matvejević, Druga Venecija, VBZ 2004

Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja.

Predrag Matvejevic

Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja. Ne govori se samo o onima koji pušu u okolici, nego i drugdje, nadaleko. Stanovnici ih dočekuju na razne načine, prepoznaju ih i slute, nagovješćuju, tumače, spore se oko njih. Poznaju - ili vjeruju da poznaju - ne samo njihovu narav i ćudi, smjer ili snagu, nego i težinu im, čak i zapreminu, prepoznaju njihovu huku, miris, dodir, “boju i same oblike” (prenosim riječi i rečenice koje je maločas izgovorio Zane). Kolika je doista težina vjetra i kakva mu je zapremina, što je njegova snaga i u čemu je praznina, miriše li i koje je boje, zašto huči ili ječi, kako dodiruje okolne predmete i čime to čini - o tome svjedoče pamćenja i ispovijedi. Od toga ponekad i nastaju priče.

Ima li i vjetar sjenu ? - jedni postavljaju takva pitanja, drugi ih smatraju neumjesnima. Oblike vjetra odaju povijene grane masline i bora, polegli buseni i trsovi, povaljano šiblje i trska - u njima su njegovi otisci : igre, figure, bjesovi. Svemu što mu se nađe na putu vjetar oduzima ili pridaje neke vlastite boje - boje vjetra koje se ne naziru prostim okom. Pokupi i raznese sjeme i cvat brnistre, rute i ruzmarina, oduzme ili preda okolici mirise kadulje, sljeza, lavande i svega što zatekne unaokolo, na kopnu ili površini mora, u samoj Laguni. Zemlja i pijesak se pod njegovim naletom povuku i ogole, stijene i zidovi se udube i ogule. Burama i tramontanama nisu odoljele ni prošlost ni povijest Venecije.

Predrag Matvejević,  Druga Venecija, VBZ 2004