Bilo je to u Veneciji, u jesen ...

Venice by Edward Steichen, 1913

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime  koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje.

Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Rajner Marija Rilke, Zapisi Maltea Lauridsa Brigea, Nolit 1996

U vrtu palace, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa.

Pegi Gugenhajm na krovu svoje palate u Veneciji 

U vrtu palače, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa. Tu ih je pokopala njihova gospodarica. Voljela ih je i žalila je za njima. Na granitnoj ploči uklesana su njihova imena i nadimci, datumi rođenja i smrti. Nepoznat netko ostavlja tu ruže i uklanja ih kad počnu venuti. Muzej je javni, groblje privatno. Mnogi prođu pored njega a da ga i ne primijete. Nisam uspio otkriti gdje Venecijanci pokapaju svoje ljubimce i da li to uopće čine. U Starom Lazaretu, na mjestu gdje je nekoć bila crkvica Svete Marije Nazarećanke, utočište je pasa lutalica, izgubljenih ili napuštenih, ali nema im grobova ni nadgrobnih ploča. Vlasnica Palače Guggenheim, tvrdila je da "za stanovnike ovoga grada sprovodi bez suza nisu pravi sprovodi". Došla je iz daleka. Pokopana je na groblju podalje od palače u kojoj je živjela sa svojim psima, koji su joj bili odani.

Moć, osvajanje i vlast, blago, trgovina i raskoš stvarali su pojednostavljenu sliku Venecije, suviše realističnu i praktičnu. Njezina druga strana, praznovjerna i nerazumna, ostaje obično nepoznata. Malo tko zna za mletačke okultiste, spiritiste, gatalice, poklonike bijele i crne magije, šarlatane. Oni su se ponekad krili i od same Venecije. Zaboravljamo velike spletkare, kockare, hohštaplere, špekulante, varalice, trbuhozborce. Tko se još sjeća "blažene" kontese Tagliapietre koja je prelazila s jedne strane Velikoga kanala na drugu hodajući po vodi poput Krista. Ovdje je praznovjerje često jače od vjere. Nekoć je bilo u Laguni mnogo vračara, nadahnutih i poticajnih, malo ih je ostalo. Casanova je u svojim Memoarima ostavio zapis o tome kako ga je jedna od njih izliječila od nezaustavljiva krvarenja. Zatvorila ga je najpre u železni kovčeg po kojom je dugo i jako lupala; zatim mu je, kad je napokon zaspao, privela u snu "divnu ženu pod krinolinom, otmjenu, s krunom na glavi na kojoj je blistalo drago kamenje poput iskrica; blaga i veličanstvena izgleda, uputila se laganim hodom prema mome krevetu i sjela uza me." Budući je zavodnik tada imao osam godina.

Sve su te ličnosti pridonosile blagostanju i ugledu Venecije. Povijest im nije dala mjesto koje zaslužuju, prepustila ih je "maloj povijesti."

Predrag Matvejević, Druga Venecija, VBZ 2004

Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja.

Predrag Matvejevic

Kad započnu priče o vjetrovima nema im kraja. Ne govori se samo o onima koji pušu u okolici, nego i drugdje, nadaleko. Stanovnici ih dočekuju na razne načine, prepoznaju ih i slute, nagovješćuju, tumače, spore se oko njih. Poznaju - ili vjeruju da poznaju - ne samo njihovu narav i ćudi, smjer ili snagu, nego i težinu im, čak i zapreminu, prepoznaju njihovu huku, miris, dodir, “boju i same oblike” (prenosim riječi i rečenice koje je maločas izgovorio Zane). Kolika je doista težina vjetra i kakva mu je zapremina, što je njegova snaga i u čemu je praznina, miriše li i koje je boje, zašto huči ili ječi, kako dodiruje okolne predmete i čime to čini - o tome svjedoče pamćenja i ispovijedi. Od toga ponekad i nastaju priče.

Ima li i vjetar sjenu ? - jedni postavljaju takva pitanja, drugi ih smatraju neumjesnima. Oblike vjetra odaju povijene grane masline i bora, polegli buseni i trsovi, povaljano šiblje i trska - u njima su njegovi otisci : igre, figure, bjesovi. Svemu što mu se nađe na putu vjetar oduzima ili pridaje neke vlastite boje - boje vjetra koje se ne naziru prostim okom. Pokupi i raznese sjeme i cvat brnistre, rute i ruzmarina, oduzme ili preda okolici mirise kadulje, sljeza, lavande i svega što zatekne unaokolo, na kopnu ili površini mora, u samoj Laguni. Zemlja i pijesak se pod njegovim naletom povuku i ogole, stijene i zidovi se udube i ogule. Burama i tramontanama nisu odoljele ni prošlost ni povijest Venecije.

Predrag Matvejević,  Druga Venecija, VBZ 2004